Supka (kotiledon, klicin listić, cotyledon, dolazi od grčke riječi κοτυληδων u značenju posuda) je prvi hranjivi listić u sjemenkama biljaka koji se razvija na stabalcu embrija. Poznat je i pod imenom donji list, a njegova osnovna uloga je da čuva hranjive materije budućih biljaka kako bi im omogućio opstanak i razvoj dok biljka ne bude mogla sama da se hrani. Golosjemenjače (Gymnospermae) imaju dvije ili više supki (kod nekih vrsta roda Pinus broj supki kreće se od 5 pa do 18). Među kritosjemenjačama (Angiospermae) sve jednosupnice (Monocotyledoneae) imaju jednu, a sve dvosupnice (Dicotyledoneae) dvije supke, što je podloga za ovu podjelu.

Mladica Pinus halepensis, s osam supki
Usporedni rast jednosupnice i dvosupnice

Riječ je iskovao talijanski biolog Marcello Malpighi koji je mislio da sve biljke imaju samo jedan kotiledon.

Razlike između jednosupnica i dvosupnica su: jednosupnice imaju nepravilno raspoređeno provedne snopiće, a dvosupnice imaju prstenasto raspoređene provodne snopiće. Prvovodni snopići kod jednosupnica imaju ksilem i floem, a kod dvosupnice imaju ksilem, floem i kambij. Kambij omogućava sekundarni rast dvosupnicama u širinu, dok sekundarni rast kod jednosupnica nije zastupljen.

Funkcija

uredi

Sve dok ne postane nutritivno samostalna, sadnica ovisi o rezervama koje osigurava roditelj. Kod angiospermi te se rezerve nalaze u endospermu, u rezidualnim tkivima ovula ili u tijelu embrija, obično u kotiledonima. Budući da su rezervni materijali djelomično u netopljivom obliku — kao što su zrnca škroba, granule proteina, kapljice lipida i slično — veliki dio ranog metabolizma klijanaca bavi se mobilizacijom tih materijala i isporukom ili premještanjem proizvoda u aktivna područja. Kod nekih sjemenki (npr. ricinusa), apsorpcija hranjivih tvari iz rezervi odvija se preko kotiledona, koji se kasnije šire na svjetlu i postaju prvi organi aktivni u fotosintezi. Kod mnogih jednosupnica, kotiledon djeluje kao poseban organ za upijanje koji mobilizira rezervne materijale i povlači ih iz endosperma; npr. kod trava je supka modificirana u štit ("štit") koji izlučuje enzime između embrija i endosperma. Kada su rezerve pohranjene u samim kotiledonima, kao što je uobičajeno kod mnogih eudikota, ti se organi mogu smanjiti nakon klijanja i umrijeti ili razviti klorofil i postati fotosintetski. Bilo da kotiledoni pomažu apsorbirati hranjive tvari iz endosperma ili sami pohranjuju hranjive tvari, ovi embrionalni listovi sjemena obično ne opstaju dugo nakon klijanja.[1]

Obrasci klijanja

uredi

Dva obrasca klijanja sjemena javljaju se kod angiospermi, ovisno o tome izlaze li supke iz sjemena: hipogealno (klijanje ispod zemlje) ili epigealno (klijanje iznad zemlje). U hipogejskoj klijavosti, kotiledoni ne izlaze iz sjemena, već tjeraju korijen i osovinu epikotila (koje će proizvesti prve prave listove) da se izduže iz ovojnice sjemena. Sjeme, sa zatvorenim kotiledonima, ostaje pod zemljom, a epikotil raste kroz tlo. Kada kotiledoni sadrže hranjive rezerve sjemena, te se rezerve prenose izravno na korijen i epikotil u razvoju (npr. vrtni grašak). Kada endosperm sadrži rezerve, kotiledoni prodiru u skladišna tkiva i prenose hranjive proizvode do radikula i epikotila u razvoju (npr. češnjak).[1]

U epigejskom klijanju, radikula izlazi iz sjemena, a hipokotil (embrionalna stabljika) se izdužuje, podižući kotiledone, epikotil i ostatke ovojnice sjemena iznad zemlje. Kotiledoni se tada mogu proširiti i funkcionirati fotosintetski kao normalno lišće (npr. ricinus). Kad supke sadrže nutritivne rezerve sjemena, prenose ih na ostatak sadnice i degeneriraju bez značajne fotosinteze (npr. vrtni grah). Na kraju sadnica postaje neovisna o zalihama sjemena i izrasta u zrelu biljku sposobnu za reprodukciju.[1]

Literatura

uredi
  • Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb MCMLXIV, (tom 7) Izdanje i naklada Jugoslavenskog leksikografskog zavoda

Izvori

uredi
  1. a b c Britannica, pristupljeno 1. listopada 2023.