Drugi svjetski rat u Jugoslaviji

Oružani sukob sa elementima građanskog rata i socijalne revolucije
(Preusmjereno s NOB)

Drugi svjetski rat na području Jugoslavije započeo je 6. travnja 1941. napadom njemačkih i talijanskih postrojba na Kraljevinu Jugoslaviju, a završio bezuvjetnom predajom nacionalsocijalističke Njemačke saveznicima 8. svibnja 1945. i predajom poraženih osovinskih vojskā kod Bleiburga 15. svibnja 1945., uz naknadne sporadične okršaje jugoslavenskih snaga sigurnosti s ostatcima četničkih i ustaških jedinica.

Jugoslavenski front
sukob: Drugi svjetski rat

Na vrhu, lijevo: Ante Pavelić posjećuje Adolfa Hitlera.
Na vrhu, desno: vješanje partizana Stjepana Filipovića.
U sredini, lijevo: Josip Broz Tito i suradnici.
Dolje, lijevo: četnici i njemački vojnici u selu u Bosni 1944.
Dolje, desno: Dragoljub (Draža) Mihailović i suradnici.
Vrijeme 1941.1945.
Mjesto Jugoslavija
Ishod Pobjeda partizana
Sukobljene strane
Saveznici:
NOVJ
SSSR
(ograničeno sudjelovanje, 1944. - 1945.)
US flag 48 stars SAD
(ograničeno sudjelovanje, 1943. - 1945.)
Flag of the United Kingdom UK
(ograničeno sudjelovanje, 1943. - 1945.)

Bulgaria Kraljevina Bugarska (od 1944.)

Sile Osovine:
Treći Reich

Kraljevina Italija
(do 1943.)

Kraljevina Mađarska
(do 1944.)

Bulgaria Kraljevina Bugarska
(do 1944.)


Marionetski režimi:

NDH

Nedićeva Srbija
(do 1944.)

Kraljevina Crna Gora
(do 1944.)

Albania Albanija
(odvojena od Kraljevine Italije, 1943. - 1944.)


Ostali:

Chetniks Četnici[1][2][3][4]

Zapovjednici
Josip Broz Tito

Milovan Đilas
Aleksandar Ranković
Kosta Nađ
Peko Dapčević
Koča Popović
Petar Drapšin
Svetozar Vukmanović
Arso Jovanović
Sava Kovačević

Maximilian von Weichs
Alexander Löhr

Edmund Glaise von Horstenau
Mario Roatta


Ante Pavelić

Eugen D. Kvaternik

Milan Nedić

Dimitrije Ljotić

Sekula Drljević

Slovene collaborationists Leon Rupnik


Chetniks Draža Mihailović

Chetniks Kosta Pećanac

Ukupni gubici:
~600.000 - ~1,700.000

Rat je za sobom ostavio izrazito mnogo žrtava, a sve vojske uključene u ratovanje su ubijale ratne zarobljenike, te provodile represalije protiv civila, koje su uključivale palež, pljačku i ubijanje. Pored okupatorskih vojski, ustaše su provodile represalije protiv civila Srba, četnici protiv civila Hrvata i Muslimana, a partizani su se također upuštali u osvetničke akcije protiv sela za koje su smatrali da su ustaška ili četnička uporišta. Sve zaraćene strane su ubijale taoce, ponajviše Nijemci i Talijani, ali također i ustaše, četnici i partizani. Nijemci, Talijani i ustaše su ubili veliki broj civila i zarobljenih partizana u logorima, a partizani su u brojnim slučajevima navodili savezničku avijaciju na civilne ciljeve. Kako su i tijekom rata i nakon rata brojevi žrtava predstavljali predmet propagande praktično svih strana uključenih u rat, ostale su žrtve u velikom broju nepopisane, a brojevi neutvrđeni. Demografska struka s dosta sigurnosti stavlja broj ukupno poginulih na oko 1 milijun.[5]

Terminologija

uredi

Na području koje je godine 1941. pripadalo Kraljevini Jugoslaviji, kao i na područjima s južnoslavenskim stanovništvom koja su bila u sastavu Italije (Istra, Rijeka, Kvarner i grad Zadar) te nakon rata pripojena Drugoj Jugoslaviji, razvio se 1941.1945. godine rat koji je pobjednička strana zvala od početka Narodnooslobodilački pokret (NOP) i/ili Narodnooslobodilački rat (NOR). U njemu su sudjelovali širi slojevi stanovništva, na ovoj ili onoj strani; rat je imao osim obilježja obrane od agresora i karakter građanskog rata, u praktično svakoj današnjoj državi koja je nastala iz bivše SFRJ postojala je vojska koja je ratovala protiv partizana. U Sloveniji Bela garda, u Hrvatskoj i BiH ustaše, domobrani i četnici, u Srbiji četnici, nedićevci i ljotićevci, na Kosovu balisti itd. Rat je odnio brojne[red veličine?] žrtve; vidi članak Žrtve Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije.

Komunistička partija Jugoslavije koristila je taj termin od početka ustanka, 1941. Pojam Narodnoslobodilačka borba uglavnom se koristio kao sinonim; može se reći da je "borba" širi pojam od "rat". Borci NOR-a nazivaju se općim imenom partizani. Često se koristila proširena sintagma Narodnooslobodilački rat i socijalistička revolucija. Nakon političkog preokreta 1990. godine termin je izbjegavan; Hrvatska enciklopedija navodi, međutim, u članku Narodnooslobodilački rat, da taj pojam ima bitno značenje, koje se ne može nekim drugim pogodnim pojmom zamijeniti. Pojam narodnooslobodilački rat odnosi se na borbu protiv stranih zavojevača i za društvenu preobrazbu u nekim zemljama Europe i Azije tijekom Drugog svjetskog rata (uključivo i Jugoslaviju) te na antikolonijalnu borbu naroda Azije i Afrike nakon toga. Odnosi se na borbu koja nije uperena samo protiv stranih zavojevača, nego istovremeno stremi bitnoj društvenoj i političkoj preobrazbi (revoluciji), te tijekom borbe gradi svoje usporedne organe vlasti. U slučaju Jugoslavije, KPJ, iako je svoje namjere iz taktičkih razloga često prikrivala, od početka ustanka imala je za cilj ne samo borbu protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača (tzv. kvislinzi i kolaboracionisti), nego i osvajanje političke vlasti i socijalističku revoluciju u skladu s komunističkom ideologijom, koju su prihvaćale stranke članice Komunističke internacionale. U biti značajnu ulogu u pripremi kadrova za orgnaizaciju partizanskog rata u Jugoslaviji je imao SSSR. Uoči rata nekoliko stotina budućih istaknutih sudionika NOB je završilo partizanske tečajeve u organizaciji sovjetske vojno-obavještajne službe u SSSR-u i Španjolskoj.[6]

U doba komunističke vlasti Socijalističke Jugoslavije, termin "narodnooslobodilački rat" imao je naravno apriorno pozitivno značenje, a socijalistička revolucija smatrala se epohalnim povijesnim progresom koji se ne može dovesti u sumnju. Danas, iste termine možemo koristiti bez vrednovanja, pozitivnog ili negativnog, imajući u vidu ono što se zaista događalo i namjere ključnih sudionika. Objektivno, možemo govoriti o povijesnim zbivanjima koja je povijesna znanost u bivšoj SFRJ nazivala "Narodnooslobodilački rat" (NOR) za vrijeme Drugog svjetskog rata te o socijalističkoj revoluciji za vrijeme rata i poslije njega, a da su pri tome mogući različiti stavovi o tome je li to bilo dobro ili loše (ili djelomice dobro, a djelomice loše).

Sukob je uz elemente antifašističkog rata imao i snažne i na kraju presudno važne elemente komunističke revolucije i elemente građanskog rata ili građanskih ratova.[7]

Tijek rata

uredi

Nakon što je Drugi svjetski rat počeo invazijom Njemačke i Sovjetskog Saveza na Poljsku u rujnu 1939. godine, izgledalo je mogućim da ratne operacije zaobiđu područje Kraljevine Jugoslavije. Nakon što je u puču Simović - Mirković od 27. ožujka 1941. svrgnuta vlada Dragiše Cvetkovića i svrgnut regent Pavle Karađorđević (maloljetni kralj Petar II. Karađorđević je samog sebe proglasio punoljetnim 8 i pol mjeseci prije nego što je navršio osamnaestu godinu), međutim, Sile Osovine ocijenile su prilike u Jugoslaviji odveć nestabilnima, a nove pučističke vlasti odveć sklonima Velikoj Britaniji da bi ih mogle tolerirati u području Europe pod svojom dominacijom. Napad njemačkih snaga na garnizon jugoslavenske vojske kod Đerdapa dogodio se 5. travnja 1941. U kratkom Travanjskom ratu 6. – 17. travnja 1941. god. jugoslavenske vojne snage su posve poražene, nakon čega su Sile Osovine posve razdijelile Jugoslaviju: znatan dio teritorija te države nastale 23 godine ranije je razdijeljen između država koje su sudjelovale u invaziji, a od preostalog dijela su formirane Nezavisna Država Hrvatska, Srbija pod njemačkom okupacijom i Kraljevina Crna Gora pod vlašću talijanske monarhije.

Nakon što Ustaše ne žele dati svojim sponzorima u Italiji (u kojoj su prije rata imali vojne kampove i organizirali se za akcije protiv Jugoslavije) cjelokupno područje između Jadrana i linije Karlovac - Mostar, koriste Talijani nezadovoljstvo Srba vrlo agresivnom politikom režima NDH prema toj etničkoj skupini - te već u lipnju 1941. godine sponzoriraju četnički Vidovdanski ustanak 22. lipnja 1941. god. u Hercegovini, a potom i četničko - partizanski ustanak na područjima oko tromeđe Dalmacije, Like i Bosne 27. srpnja 1941. godine.

7. srpnja 1941. godine pokreće se i četničko - partizanski ustanak protiv Nijemaca u Srbiji: četnici ubrzo podržavaju Nijemce u borbi protiv partizana koje predvode komunisti - te partizana u Srbiji ubrzo gotovo posve nestaje; partizanski pokret se opet u Srbiji u skromnim razmjerima budi tek 1943. godine.

Komunisti, koji su nakon invazije Sila Osovine na SSSR bili vrlo motivirani za borbu protiv Nijemaca i Talijana, uspijevaju na području NDH i Kraljevine Crne Gore ostvariti veći utjecaj od četnika Draže Mihailovića. Mihailović umjesto borbe s nadmoćnijim okupatorom odlučuje čekati preokret na glavnim ratištima II. svjetskog rata i potpomaže Talijane (koji na svojem okupacijskom području u cijelosti opremaju, hrane i plaćaju četničku "antikomunističku miliciju") i Nijemce (koji na području Srbije toleriraju četničku prisutnost u izoliranim ruralnim sredinama prepoznajući u njihovoj prisutnosti osiguranje od pokušaja organiziranja partizana, te četnike u stanovitoj mjeri također potpomažu).

Kao rezultat četverogodišnjeg ratovanja - najviše na područjima NDH i Crne Gore - bilježe se vrlo velika razaranja i žrtve među vojnicima svih vojski (najmanje među vojnicima Njemačke i Italije, protiv kojih je nominalno "Narodonooslobodilački rat" bio usmjeren) te među civilima: do približno oko milijun poginulih - broj koji je uvelike nadmašivao žrtve u drugim zemljama pod okupacijom Sila Osovine, u kojima su uglavnom stradavali Židovi i Romi.

Najvažniji događaji

uredi
 
Maršal Josip Broz Tito tijekom NOR-a, svibanj 1944.

Ratni i poratni zločini

uredi

Materijalni gubici

uredi

Tijekom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji razoreno je, spaljeno ili teško oštećeno 21% nastambi. Uništeno je 24% svih voćnjaka i 38% svih vinograda. Uništeno je ili opljačkano 62% konja, 56% goveda, 63% ovca i koza, 59% svinja, 54% peradi i 42% košnica s pčelama. Iz zemlje je odneseno devetnaest milijuna tona žitarica i ostalih proizvoda od usjeva, 17 000 tona pamuka i 2 500 000 tona mlijeka i mliječnih proizvoda.[8] U to se ubrajaju potrepštine za održavanje njemačke i talijanske vojske koje su Pavelić i Nedić bili obvezni pružati. Velik dio poljoprivrednog oruđa uništen je ili oštećen ili postao nerabljiv zbog prekomjernog korištenja i lomljenja. Značajan dio svih ribarskih brodova i opreme uništen je ili teško oštećen. Ili od strane okupatora ili zbog savezničkih bombardiranja i partizanskih sabotaža odvezeno je, oštećeno ili uništeno 77% lokomotiva i 84% svih željezničkih kola. Razorena je većina mostova predviđenih za željeznički promet i većina željezničkih pruga. Većina automobila, kamiona, boljih cesta i cestovnih mostova na sličan je način nastradala. Izgubljeno je više od polovine prekomorskih i riječnih sredstava za prijevoz tereta u zemlji. Znatan broj bolnica, znanstvenih i obrazovnih institucija (osobito muzeja, pismohrana i knjižnica) opljačkan je, teško oštećen ili uništen.

Njemački general Lohr napisao je na rijeci Drini o događajima tijekom povlačenja njemačkih vojnika 4.5 mjeseca s Egejskih otoka i kontinentalne Grčke kroz Makedoniju, Sandžak i jugozapadnu Srbiju iduće.[9]

  »Niti jedna stvar vrijedna spomena nije pala u neprijateljske ruke. Morali smo sagraditi 1403 pontonska mosta, 23 željeznička mosta kao i 20 kilometara željezničke pruge. Uništili smo 223 cestovna mosta, 281 željeznički most, 95 tunela, 598 kilometara željezničke pruge, 9 776 željezničkih kola i lokomotiva.«
(13. siječnja 1945.)

Galerija

uredi

Povezani članci

uredi

Izvori

uredi
  1. Tomasevich, Jozo; War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: The Chetniks, Volume 1; Stanford University Press, 1975 ISBN 978-0-8047-0857-9 [1]
  2. Cohen, Philip J., Riesman, David; Serbia's secret war: propaganda and the deceit of history; Texas A&M University Press, 1996 ISBN 0-89096-760-1 [2]
  3. Ramet, Sabrina P.; The three Yugoslavias: state-building and legitimation, 1918-2005; Indiana University Press, 2006 ISBN 0-253-34656-8 [3]
  4. Tomasevich, Jozo; War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945: occupation and collaboration, Volume 2; Stanford University Press, 2001 ISBN 0-80473-615-4 [4]
  5. "Rat I Revolucija U Jugoslaviji 1941. - 1945.", Jozo Tomasevich, Europapress Holding, Zagreb, 2010., str. 824-836
  6. Timofejev A., Rusi i Drugi svetski rat u Jugoslaviji: uticaj SSSR-a i ruskih emigranata na događaje u Jugoslaviji 1941-1945.Beograd, 2011
  7. Slaven Letica, Mala povijest Velike Srbije. Zagreb, 2013.
  8. Jozo Tomašević, Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945 (okupacija i kolaboracija), EPH LIBER, Zagreb 2010.
  9. Kriegstagebuch, svezak 4, dio 2, str. 1013.

Vanjske poveznice

uredi
  1. Slom Jugoslavije - stvaranje Nezavisne Države Hrvatske (NDH)
  2. Ustanak u Srbiji i Crnoj Gori - izbijanje rata između partizana i četnika - slom ustanka - prijenos težišta u zapadnu Bosnu i Hrvatsku
  3. Prekretnica u BiH - odlučujuća bitka partizanske i jugoslavenske vojske (četnika) - neuspjeli pokušaj prodora u Srbiju 1943.
  4. Odlučujuća 1943- - slamanje snaga obnove Kraljevine Jugoslavije - neuspjeh HSS-a - početak agonije NDH - plima partizanskog pokreta - konstitucija jugoslavenske federacije
  5. Završetak oslobodilačkoga i građanskog rata 1945. - vojni i politički slom velikosrpskih snaga - slom NDH
  6. Razmišljanja o ratu u bivšoj Jugoslaviji 1941-1945.
Nedovršeni članak Drugi svjetski rat u Jugoslaviji koji govori o povijesti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.