Zlatko Prica

Zlatko Prica, Pečuh (Pecs)Mađarska 1916.- Rijeka 2003.), hrvatski slikar, i likovni pedagog.

Po završetku prvog razreda (1922) i nesretnog loma njegove obitelji, seli se sa majkom u Zagreb, tu nastavlja školovanje i upisuje Umjetničku akademiju(1936). Prolazi klase vrsnih likovnih pedagoga; Omera Mujadžića, Krste Hegedušića i Ljube Babića. U završnoj godini pokazaje izniman talent, tako da mu je na izložbi diplomskih radova(1940), dodijeljena Pariška stipendija koju je određivao Kolegij akademije. Prvu veliku izložbu priredio je u Umjetničkom paviljonu(travanj 1941.)u Zagrebu. U ljeto 1943. godine odlazi (sa suprugom) u partizane, gdje se naročito angažira u kulturno-umjetničkom odjelu ZAVNOH-a. Kruna tog napora su ilustracije(zajedno sa slikarem Edom Murtićem) potresne poeme "Jama" (I. G. Kovačića). Iza rata putuje na kraća studijska putovanja; Pariz (1948), Indija (1952) i Brazil(1952). Nakon toga radi kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu do kraja svog radnog vijeka. Intenzivno izlaže u zemlji i inozemstvu. Neumorno stvara na razmeđi između Samobora i svoje ljetne rezidencije Tara u Istri.

• "Samoborski ciklus" (1938 - 1957)
• "Plodovi zemlje" (1957-1969)
• "Anataomija prirode" (1969-1971)
• "Tarski ciklus" (1971 - 1992)
• "Opatijski kišobrani" (1992-2003)

• zlatko prica[1]