Martin Kirigin

o. Martin Kirigin
o. Martin (Josip) Kirigin
Pravo ime	Kirigin
Rođen	14. prosinca 1908. Mirca, otok Brač
Umro	7. studenoga 2001. (dob: 92) Tkon, otok Pašman
Zaređen	29. lipnja 1931. Supetar, otok Brač
Portal o kršćanstvu
Portal o životopisima

O. Martin (Josip) Kirigin (Mirca, otok Brač, 14. prosinca 1908. – Tkon, otok Pašman, 7. studenoga 2001.), bio je hrvatski katolički svećenik, benediktinac, poznati liturgičar i promicatelj liturgijske ideje i obnove kod Hrvata, prevoditelj te jedan od obnovitelja Benediktinskog samostana sv. Kuzme i Damjana na brdu Ćokovac pored mjesta Tkon na otoku Pašmanu.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Djetinjstvo[uredi | uredi kôd]

O. Martin Kirigin rođen je 14. prosinca 1908. u Mircama kod Supetra, od oca Ante i majke Meri rođ. Gospodnetić iz Postira na otoku Braču kao prvo od sedmero djece. Otac mu je umro premlad, stoga je djetinjstvo proveo uz samohranu majku. Na krštenju je dobio ime Josip, stoga su ga kasnije zvali Bepi, odnosno Barba Bepo.

Krizman je na Duhove 1920. godine u Katedrali sv. Dujma u Splitu.

Studentski dani[uredi | uredi kôd]

Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju pohađao je u Splitu. Godine 1926. maturirao je u tamošnjoj Državnoj gimnaziji, nakon čega odlazi u Ljubljanu na Filozofsko-teološki studij na Teološkom fakultetu.

Tijekom studija u Ljubljani pobliže je upoznao euharistijski pučko-liturgijski apostolat Piusa Parscha (1884. – 1954.), što će imati veliki utjecaj na kasnije Josipovo liturgijsko djelovanje, koje će dobrim dijelom biti nadahnuto upravo apostolatom toga poznatog austrijskog promicatelja liturgije. To je razlog da je u Ljubljani njegova ljubav prema liturgiji dobila nove poticaje, a njihov plod je radnja koju je Josip napisao kod profesora Fr. Lukmana: Učinci Euharistije u misnim sekretama i postkomunijima.

Svećeništvo[uredi | uredi kôd]

Po završetku studija vraća se u Supetar, gdje ga je 29. lipnja 1931. godine za svećenika zaredio hvarski biskup mons. Mihovil Pušić. Odmah nakon ređenja, biskup Pušić je don Josipa imenovao kapelanom i kornim vikarom u katedralnoj župi te katehetom svih škola u Hvaru. Don Josip je revno i zauzeto obavljao povjerene mu službe, a uz to je vodio i Djevojačko društvo Srca Isusova i udruge križara.^[1]

Pisao je članke koje je objavio u Križu na Jadranu iz Splita, Vrhbosni iz Sarajeva i zagrebačkom Duhovnom životu, raznim orlovskim listovima. U Hvaru je pokrenuo tjedni i mjesečni časopis Život s Crkvom (izlazio: 1934. – 1942., Kirigin ga uređivao do 1938.), koji je, kako se pokazalo, imao najvažniju ulogu u promicanju liturgijskog apostolata u Hrvatskoj.

Kirigin je mnogo zaslužan za održavanje Prvoga hrvatskog liturgijskog kongresa u Hvaru 1936. i Drugog u Splitu 1938. godine (tema misa, njeno bolje razumijevanje i aktivnije sudjelovanje vjernika u misi). Kirigin je tad postao tajnik Odbora za promicanje liturgijske obnove u hrvatskom narodu koji je osnovao biskup Pušić. Liturgijski kongresi održani su i poslije, Treći u Đakovu 1939. (tema Sakramenti krštenja i potvrde) te četvrti u Zagrebu 1940. (tema Kristovo svećeništvu u čovječanstvu).

Odlazak u benediktinski samostan[uredi | uredi kôd]

Don Josip bio je zaljubljenik u liturgiju. Također, bio je i svjestan da je znatan utjecaj na razvoj bogatog liturgijskog života u hrvatskim biskupijama uz Jadran imao veliki broj benediktinskih samostana, kojih je u na tom prostoru od 12. do 14. stoljeća bilo čak oko stotinu. U želji da što dublje upozna duh i bit liturgije, uz dopuštenje svojega biskupa mons. Mihovila Pušića, u kolovozu 1938. godine odlazi u benediktinski samostan Emaus u Pragu, gdje je dobio redovničko ime Martin.

Odlazak na studij u Rim[uredi | uredi kôd]

Prve ratne godine proveo je u Pragu. Iz okupirane Češke otišao je 1942. kad su nacisti protjerali benediktince i zatvorili samostan Emaus. Otišao je u Rim na Papinski institut kršćanske arheologije, gdje je upisao poslijediplomski, a već 1944. godine i doktorirao na temu Ruka Božja u kršćanskoj ikonografiji.

Obnova benediktinskog red na području Hrvatske[uredi | uredi kôd]

Poslije rata vratio se u ponovno otvoreni praški benediktinski samostan Emaus. Nakon kratkog vremena, komunističke vlasti napravile su isto što i nacisti – zatvorili su samostan. Kirigin odlazi u Sloveniju u Maribor gdje obnavlja benediktinski priorat koji nedugo zatim premješta u Opatiju. Odlazi u Opatiju i nastanjuje se u nekadašnjoj olivetanskoj kući uz crkvu Navještenja BDM.

Tamo je Kirigin bio glavni promicatelj novouspostavljenog Središta liturgijskog apostolata. U obližnjoj Rijeci predavao je liturgiku, patrologiju i kršćansku arheologiju.

Obnova samostana na Ćokovcu[uredi | uredi kôd]

Godine 1956., zajedno s o. Benediktom Celeginom (1927. – 1979.) i bratom oblatom Piom Palijanom (1918. – 2001.) seli u mjesto Tkon na otoku Pašmanu, gdje započinje, zajedno s njima, s istraživanjima i konzervatorsko-restauratorskim radovima na ruševnom i zapuštenom benediktinskom samostanu sv. Kuzme i Damjana na brdu Ćokovac pored Tkona. Početkom listopada 1961. godine braća su preselila u navedeni samostan.^[2]

Bio je župnik župe Tkon (1956. – 1957.)^[3], Pag (1957. – 1961.), Biograd na moru (1961. – 1970.). Od 1970. do 1974. opet je bio župnik župe Tkon, ali ovaj put i dekan Pašmanskog dekanata. Nakon smrti o. Benediktom Celeginom, ponovno preuzima upravljanje župom Tkon (1979. – 1980).^[4]

Intelektualni rad[uredi | uredi kôd]

Na zadarskoj Teologiji predavao je liturgiku, te je bio i rektor. Bio je potpredsjednik Interdijecezanskog odbora osnovanog u Zagrebu 1955. godine. Taj je odbor bio predviđen za skrb za cjelokupnu liturgijsku obnovu u cijeloj državi; predsjednik je bio mons. Franjo Šeper. Godine 1959. pokrenuo je liturgijsko-pastoralni časopis Služba Božja. Izdavao je i časopis za puk Molite braćo.

Objavljivao je članke u Vjesniku đakovačke biskupije, Službi Božjoj, Bogoslovskoj smotri, Vrelu života, Crkvi u svijetu, Mariji, Liturgijsko-pastoralnom listiću, benediktinskom biltenu Naša prisutnost – Mir naš.^[5]

Smrt[uredi | uredi kôd]

Umro je 7. studenoga 2001. u benediktinskom samostanu sv. Kuzme i Damjana na otoku Pašmanu u 70. svećeništva i 62. monaštva. Pokopan je u grobnici u samostanu sv. Kuzme i Damjana na otoku Pašmanu dan nakon preminuća.

Zasluge[uredi | uredi kôd]

Poznat je kao obnovitelj benediktinskog reda u Hrvatskoj, kao i jedan od obnovitelja Benediktinskog samostana sv. Kuzme i Damjana na brdu Ćokovac pored mjesta Tkon na otoku Pašmanu.^[2]

Napisao je mnoge knjige, članke, osvrte i feljtone, te je preveo mnoga djela sa talijanskog i slovenskog.^[6]

Knjige[uredi | uredi kôd]

Napisao je brojne knjige, među kojima:^[1][7]

• Tumač enciklike o liturgiji ''Mediator Dei'' (Đakovo, 1955.)
• Moja misa (Rijeka, 1956.)
• Moj časoslov. Liturgijska razmatranja za crkvenu godinu, I–III (Rijeka, 1960.)
• Dva stola, I–V (Tkon, 1970./1971.)
• Konstitucija o svetoj liturgiji – Sacrosanctum Concilium (Zagreb, 1985.)
• Jedan je naš učitelj. O piscima kojih djela čitamo u časoslovu (Makarska, 1990.)
• Marijom kroz godinu. Misli uz marijanske blagdane i krunicu (Split, 1992.)
• Pomolimo se (Tkon, 1992.)
• Po Kristu – Amen (Tkon, 1993.)

Prijevodi[uredi | uredi kôd]

Osim kraćih prijevoda u časopisu Služba Božja, preveo je u cijelosti ili u dijelovima knjige:^[1][7]

• I. Herwegen: Sveti Benedikt, lik i značenje (Zadar, 1969.)
• Hilarije iz Poitiersa: Rasprava o starozavjetnim otajstvima (Zadar, 1969.)
• J. Galot: Sveti Josip (Tkon, 1976.)
• M. Magrassi: Kristom zahvaćeni (Tkon, 1978.)
• A. Lentini: Život sv. Benedikta, zaštitnika Evrope (Rijeka, 1980.)
• A. Bello: Marija – žena naših dana (Split, 1994.)
• J. Galot: Isus osloboditelj, soteriologija (Đakovo, 1997.)
• R. Guardini: Sveti znakovi (Split 1998. i 2000.)

Bliski članovi obitelji[uredi | uredi kôd]

Kiriginov brat bio je Nikola Kolja Kirigin (1918. – 2011.), poznati hrvatski pjesnik, dobrotvor, intelektualac, novinar i iseljenički djelatnik.^[2]

Izvori[uredi | uredi kôd]

1. ↑ ^{a b c} Šolić, Edita. 2001. Služba Božja, 41(2001), 4,355-367. Prikazi, osvrti, ocjene. Dr. O. MARTIN KIRIGIN. (1908. – 2001.) In memoriam nestoru hrvatskoga liturgijskog pokreta. Hrčak (portal)
2. ↑ ^{a b c} Andro Ursić: U spomen: Nikola Kolja Kirigin (1918. - 2011.), Hrvatski svjetski kongres, (nedatirano), pristupljeno 22. travnja 2015.
3. ↑ Vjesnik Zadarske nadbiskupije Br. 9-10/2001 (PDF). Zadarska nadbiskupija
4. ↑ PREMINUO BENEDIKTINAC O. MARTIN KIRIGIN. IKA. 7. studenoga 2001. Pristupljeno 27. lipnja 2024.
5. ↑ Škarica, Marin. 2001. Crkva u svijetu 36 (2001), br. 4, str. 462-487. In memoriam Martinu Kiriginu (1908.-2001.). Zaljubljenik liturgije. Hrčak (portal)
6. ↑ Katalog knjižnica grada Zagreba
7. ↑ ^{a b} KIRIGIN, Martin - Hrvatski biografski leksikon. hbl.lzmk.hr. Pristupljeno 27. lipnja 2024.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

• Kronološki pregled članaka (1986.-2010.), Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja, Split
• Naš crkveni asistent, pater Danijel Koraca doktorirao na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu  Arhivirana inačica izvorne stranice od 14. siječnja 2018. (Wayback Machine), Zajednica kršćanskog života, 14. siječnja 2015. (pod naslovom “Dragutin Kniewald i Martin Kirigin, OSB. Dvojica predvodnika liturgijske obnove u Hrvatskoj“,)