Idi na sadržaj

Zellwegerov sindrom

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Zellwegerov sindrom
(Cerebrohepatobubrežni sindrom)
Zellwegerov sindrom nasljeđuje se na autosomno recesivan način
Klasifikacija i vanjski resursi
ICD-10Q87.8
ICD-9277.86, 759.8
OMIM214100
DiseasesDB14248
MeSHD015211

Zellwegerov sindrom je rijedak kongenitalni poremećaj karakteriziran smanjenjem ili odsutnošću funkcionalnih peroksisoma u ćelijama pogođenih osoba.[1] To je jedan iz porodice poremećaja koji se nazivaju poremećaji Zellwegerovog spektra , kategoriziranih u leukodistrofije. Zellwegerov sindrom je dobio ime po Hansu Zellwegeru (1909–1990), švicarsko-američkom pedijatru, profesoru pedijatrije i genetike na Univerzitetu u Iowi, koji je istraživao ovaj poremećaj.[2][3]

Znakovi i simptomi

[uredi | uredi izvor]

Zellwegerov sindrom je jedan od tri poremećaja biogeneze peroksisoma koji pripadaju Zellwegerovom spektru poremećaja biogeneze peroksisoma (PBD-ZSD).[4] Druga dva poremećaja su neonatusna adrenoleukodistrofija (NALD) i dojenačka Refsumova bolest (IRD).[5][6] Iako svi imaju sličnu molekulsku osnovu bolesti, Zellwegerov sindrom je najteži od ova tri poremećaja.[7]

Zellwegerov sindrom je povezan sa poremećenom migracijom neurona, pozicioniranjem neurona i razvojom mozga.[4] Osim toga, osobe sa Zellwegerovim sindromom mogu pokazati smanjenje mijelina centralnog nervnog sistema (CNS ; posebno cerebralumskog), koje se naziva hipomijelinacija. Mijelin je ključan za normalne funkcije CNS-a i u tom smislu služi za izolaciju nervnih vlakana u mozgu. Pacijenti također mogu pokazati postrazvojnu senzorneuronsku degeneraciju, koja dovodi do progresivnog gubitka sluha i vida.[4]

Zellwegerov sindrom također može uticati na funkciju mnogih drugih organskih sistema. Pacijenti mogu pokazati kraniofacijalne abnormalnosti (kao što su visoko čelo, hipoplazijski supraorbitalni grebeni, epikantusni nabori, hipoplazija srednjeg dijela lica i velika fontanela), hepatomegalija (povećana jetra), chondrodysplasia punctata (kalcifikacija punktatnog kartilata u određenim dijelovima tijela), abnormalnosti oka i bubrežne ciste.[4] Novorođenčad mogu imati duboku hipotoniju (nizak mišićni tonus), napade, apneju i nemogućnost da jedu.[4]

Uzroci

[uredi | uredi izvor]

Zellwegerov sindrom je autosomno recesivni poremećaj uzrokovan mutacijama u genima koji kodiraju peroksine, proteine potrebne za normalno sastavljanje peroksizoma. Najčešće, pacijenti imaju mutacije u genima PEX1, PEX2, PEX3, PEX5, PEX6, PEX10, PEX12, PEX13, PEX14, PEX16, PEX19 ili PEX26.[8] U gotovo svim slučajevima, pacijenti imaju mutacije koje inaktiviraju ili značajno smanjuju aktivnost i majčinske i očinske kopije jednog od ovih gore navedenih PEX gena.

Kao posljedica poremećene funkcije peroksizoma, tkiva i ćelije pogođenog mogu akumulirati veoma dugolančane masne kiseline (VLCFA) i razgranate masne kiseline (BCFA) koje se normalno razgrađuju u peroksizomima. Akumulacija ovih lipida može poremetiti normalnu funkciju više organskih sistema. Osim toga, ove osobe mogu pokazati manjak nivoa plazminogena, eter-fosfolipida, koji su posebno važni za funkciju mozga i pluća.

Dijagnoza

[uredi | uredi izvor]

Pored genetičkih testova koji uključuju sekvenciranje PEX gena,[9][10] biohemijski testovi su se pokazali visoko efikasnim za dijagnozu Zellwegerovog sindroma i drugih peroksisomnih poremećaja. Tipski, pacijenti sa Zellwegerovim sindromom pokazuju povišene razine vrlo dugolančanih masnih kiselina u krvnoj plazmi. Kultivirani prvenstveno fibroblasti kože dobijeni pacijenata pokazuju povišene nivoe masnih kielina vrlo dugog lanca, poremećenu beta-oksidaciju masnih kiselina vrlo dugog lanca, kao što su alfa-oksidirana fitanska kiselina i pristanska kiselina, alfa -oksidacija i biosinteza plazmalogena.[4]

Liječenje

[uredi | uredi izvor]

Malapsorpcija koja je posljedica nedostatka žučne kiseline dovela je do prijedlog elementarne formule, koja sadrži malo masti sa < 3% kalorija koje potiču od dugolančanih triglicerida (LCT). Međutim, nije se pokazalo da redukovane vrlo dugolančane masne kiseline (VLCFA) smanjuju nivoe VLCFA u krvi,[11][12] vjerovatno zato što ljudi mogu endogeno proizvesti većinu VLCFA. Nivoi VLCFA u plazmi su smanjeni kada se VLCFA u ishrani smanji u kombinaciji sa suplementacijom Lorenzovog ulje (4:1 mješavina gliceril-trioleata i gliceril-trijerukata) kod pacijenata sa X-ALD.[13] > Pošto je poremećena sinteza dokozaheksaenske kiseline (DHA).[14] [59], preporučena je suplementacija DHA, ali placebom kontrolirana studija od tada nije pokazala nikakvu kliničku učinkovitost.[15] Zbog poremećene sinteze žučne kiseline, preporučuju se suplementi vitamina A, D, E i K koji su rastvorljivi u mastima.

Prognoza

[uredi | uredi izvor]

Još uvijek nije poznat lijek za Zellwegerov sindrom, niti je tok liječenja standardan. Treba se čuvati od infekcija, kako bi se spriječile komplikacije kao što su upala pluća i respiratorni distres. Ostalo liječenje je simptomasko i potporno. Pacijenti obično ne prežive duže od godinu dana.[4]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Brul, S.; Westerveld, A.; Strijland, A.; Wanders, R.; Schram, A.; Heymans, H.; Schutgens, R.; Van Den Bosch, H.; Tager, J. (juni 1988). "Genetic heterogeneity in the cerebrohepatorenal (Zellweger) syndrome and other inherited disorders with a generalized impairment of peroxisomal functions. A study using complementation analysis". Journal of Clinical Investigation (Free full text). 81 (6): 1710–1715. doi:10.1172/JCI113510. PMC 442615. PMID 2454948.
  2. ^ Zellweger's syndrome na Who Named It?
  3. ^ Wiedemann, H. R. (1991). "Hans-Ulrich Zellweger (1909-1990)". European Journal of Pediatrics. 150 (7): 451. doi:10.1007/BF01958418. PMID 1915492. S2CID 34905299.
  4. ^ a b c d e f g Steinberg, S.; Dodt, G.; Raymond, G.; Braverman, N.; Moser, A.; Moser, H. (2006). "Peroxisome biogenesis disorders". Biochimica et Biophysica Acta (BBA) - Molecular Cell Research. 1763 (12): 1733–48. doi:10.1016/j.bbamcr.2006.09.010. PMID 17055079.
  5. ^ GeneReviews: Peroxisome Biogenesis Disorders, Zellweger Syndrome Spectrum
  6. ^ Krause, C.; Rosewich, H.; Thanos, M.; Gärtner, J. (2006). "Identification of novel mutations in PEX2, PEX6, PEX10, PEX12, and PEX13 in Zellweger spectrum patients". Human Mutation. 27 (11): 1157. doi:10.1002/humu.9462. PMID 17041890.
  7. ^ Raymond, G. V.; Watkins, P.; Steinberg, S.; Powers, J. (2009). "Peroxisomal Disorders". Handbook of Neurochemistry and Molecular Neurobiology. str. 631–670. doi:10.1007/978-0-387-30378-9_26. ISBN 978-0-387-30345-1.
  8. ^ OMIM: Zellweger syndrome; ZS -214100
  9. ^ Steinberg, S.; Chen, L.; Wei, L.; Moser, A.; Moser, H.; Cutting, G.; Braverman, N. (2004). "The PEX Gene Screen: molecular diagnosis of peroxisome biogenesis disorders in the Zellweger syndrome spectrum". Molecular Genetics and Metabolism. 83 (3): 252–263. doi:10.1016/j.ymgme.2004.08.008. PMID 15542397.
  10. ^ Yik, W. Y.; Steinberg, S. J.; Moser, A. B.; Moser, H. W.; Hacia, J. G. (2009). "Identification of novel mutations and sequence variation in the Zellweger syndrome spectrum of peroxisome biogenesis disorders". Human Mutation. 30 (3): E467–E480. doi:10.1002/humu.20932. PMC 2649967. PMID 19105186.
  11. ^ Van Duyn, MA; Moser, AE; Brown FR, 3rd; et al. (august 1984). "The design of a diet restricted in saturated very long-chain fatty acids: therapeutic application in adrenoleukodystrophy". The American Journal of Clinical Nutrition. 40 (2): 277–84. doi:10.1093/ajcn/40.2.277. PMID 6465061.
  12. ^ Brown FR, 3rd; Van Duyn, MA; Moser, AB; et al. (oktobar 1982). "Adrenoleukodystrophy: effects of dietary restriction of very long chain fatty acids and of administration of carnitine and clofibrate on clinical status and plasma fatty acids". The Johns Hopkins Medical Journal. 151 (4): 164–72. PMID 7120720.
  13. ^ Moser, AB; Borel, J; Odone, A; et al. (mart 1987). "A new dietary therapy for adrenoleukodystrophy: biochemical and preliminary clinical results in 36 patients". Annals of Neurology. 21 (3): 240–9. doi:10.1002/ana.410210305. PMID 2440378. S2CID 29043456.
  14. ^ Martinez, M (26. 6. 1992). "Abnormal profiles of polyunsaturated fatty acids in the brain, liver, kidney and retina of patients with peroxisomal disorders". Brain Research. 583 (1–2): 171–82. doi:10.1016/s0006-8993(10)80021-6. PMID 1504825. S2CID 20508763.
  15. ^ Paker, AM; Sunness, JS; Brereton, NH; et al. (31. 8. 2010). "Docosahexaenoic acid therapy in peroxisomal diseases: results of a double-blind, randomized trial". Neurology. 75 (9): 826–30. doi:10.1212/WNL.0b013e3181f07061. PMC 3013498. PMID 20805528.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]

Šablon:Fakomatoze i ostale kongenitalne malformacije koje nisu klasificirane na drugom mjestu Šablon:Peroksisomni poremećaji