Prijeđi na sadržaj

Hrvatska – SAD, prijateljska utakmica (1990.)

Ovo je izdvojeni članak – lipanj 2016. Kliknite ovdje za više informacija.
Ovo je jubilarni 151.000 članak. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija

Hrvatska – SAD
Međunarodna prijateljska nogometna utakmica
Datum 17. listopada 1990.
Stadion Stadion Maksimir, Zagreb
Igrač utakmice Marko Mlinarić
Igrač utakmice reprezentacije SAD-a Tony Meola
Sudac Sergio Coppetelli
Pomoćni suci:
Dario Boemo
Giancarlo Dal Forno
Delegat:
Rudi Zavrl
Broj gledatelja 30.000
Vrijeme ugodno, teren odličan za igru

Međunarodna prijateljska nogometna utakmica Hrvatska – Sjedinjene Američke Države 21. je službena utakmica hrvatske nogometne reprezentacije. Unatoč tome što je odigrana u vrijeme kada Republika Hrvatska još nije proglasila svoju samostalnost, računa se kao prva utakmica u novijoj hrvatskoj povijesti.

Utakmica

[uredi | uredi kôd]
Ulaznica za utakmicu
Naslovnica službene brošure

Utakmica je odigrana u sklopu proslave vraćanja spomenika banu Josipu Jelačiću na zagrebački Trg bana Jelačića: pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana odigrana je pred 30-ak tisuća gledatelja na stadionu Maksimir dan poslije postavljanja spomenika – 17. listopada 1990. u 19 sati. Izbornik hrvatske reprezentacije bio je Dražan Jerković. Prvi pogodak na utakmici – a samim tim i prvi pogodak za hrvatsku reprezentaciju u novijoj povijesti hrvatskog nogometa – postigao je Aljoša Asanović u 29. minuti. Četiri minute poslije Ivan Cvjetković povećao je vodstvo na 2:0, a oba su pogotka postignuta uz asistenciju Marka Mlinarića. Tim je rezultatom završilo prvo poluvrijeme. U drugom je poluvremenu reprezentacija SAD-a pogotkom Troya Dayaka u 80. minuti utakmice ostvarila konačni rezultat 2:1. Kapetan hrvatske reprezentacije bio je Zlatko Kranjčar, a najboljim igračem utakmice bio je proglašen Marko Mlinarić kojemu je nagradu uručio doajen hrvatskoga sportskoga novinarstva Mladen Delić.

Organizacija utakmice

[uredi | uredi kôd]

Kada je Nogometni savez SAD-a objavio da želi u Europi odigrati dvije prijateljske utakmice za koje traže suparnike, tadašnji glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi prvi je inicijator ideje dovođenja američke reprezentacije u Hrvatsku. Tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mladen Vedriš i dopredsjednik Rudolf Sabljak zbog političke situacije u tom trenutku proveli su tu ideju u velikoj tajnosti, najviše uz pomoć hrvatskog iseljenika Ivana Opačka i Vinka Hotka, te Jure Klarića, direktora tvrtke Voće koja je platila 90.000 američkih dolara za troškove dolaska gostujuće reprezentacije. Nakon što su dobili ukupno četiri ponude, Amerikanci su se odlučili za utakmice s Hrvatskom i Poljskom, koju su pobijedili u Varšavi rezultatom 2:3 par dana prije utakmice s Hrvatskom.[1]

Ante Pavlović je tada kao glavni tajnik Jugoslavenskog nogometnog saveza potpisao dozvolu za odigravanje utakmice bez znanja ikoga drugoga u Beogradu i prijavio je FIFA-i, s obzirom na to da je Hrvatski nogometni savez u to vrijeme bio član Jugoslavenskog nogometnog saveza. Unatoč pokušajima Jugoslavenskog nogometnog saveza da spriječi odigravanje utakmice, to im nije uspjelo jer je FIFA izdala dozvolu za odigravanjem. Slična stvar se dogodila i sa sljedećom utakmicom hrvatske reprezentacije protiv Rumunjske u Rijeci.[1]

Sastavljanje momčadi

[uredi | uredi kôd]

Kako je Jugoslavenski nogometni savez u pokušaju sprječavanja utakmice zaprijetio da će kazniti sve nogometaše uz Jugoslavenske lige koji nastupe na ovoj utakmici, Izbornik Jerković je, da bi izbjegao eventualne kazne, momčad sastavio uglavnom od igrača koji su tada već igrali izvan Hrvatske. Igor Štimac, Davor Šuker, Željko Petrović i Borislav Cvetković nisu bili u sastavu zbog ozljeda, a Zlatka Vujovića (PSG), Tomislava Ivkovića (Sporting CP), Srećka Bogdana (Karlsruher SC), Harisa Škoru (Torino FC) i Davora Jozića (AC Cesena) unatoč njihovim osobnim željama za sudjelovanjem njihovi klubovi nisu pustili na utakmicu jer nisu imali tu obvezu, s obzirom se utakmica nije igrala u terminu predviđenom za nastupe A reprezentacija.[2]

Vlado Kasalo je došao na utakmicu iz Nürnberga bez dozvole svoga kluba i za to je po povratku platio klupsku kaznu od 25 tisuća njemačkih maraka,[1] a Aljoša Asanović, strijelac povijesnog prvog pogotka, također je imao problem s klubom, francuskim FC Metzom, koji je imao važnu utakmicu četiri dana poslije, ali je uspio nagovoriti vlasnika kluba da mu ustupi mali privatni zrakoplov kako bi došao na utakmicu i zanimljivo je da je morao izaći u 58. minuti utakmice samo zato da bi stigao na zrakoplov, koji je morao sletjeti nazad u Francusku do ponoći.[3]

Isti dan se u Simferopolju u SSSR-u igrala uzvratna finalna utakmica Europskog prvenstva za mlade reprezentacije između reprezentacija Jugoslavije i SSSR-a, na kojoj su od Hrvata nastupili Robert Jarni, Miroslav Žitnjak, Andrej Panadić, Robert Prosinečki, Zvonimir Boban i Alen Bokšić, pa izbornik Jerković nije mogao na njih računati za utakmicu s Amerikancima.

Izbornik Jerković složio je svoj stručni stožer tako da je uključio glavne trenere iz tadašnja četiri hrvatska prvoligaša, to su bili Zdenko Kobeščak iz Dinama, Joško Skoblar iz Hajduka, Vladimir Lukarić iz Rijeke i Ivica Grnja iz Osijeka.

Zapisnik

[uredi | uredi kôd]
17. listopada 1990., 19:00 sati
30.000 gledatelja
Hrvatska 2:1
(2:0)
SAD Stadion Maksimir, Zagreb
Sudac: Sergio Coppetelli
Asanović Pogodak nakon 27 minuta 27'
Cvjetković Pogodak nakon 31 minuta 31'
Detalji Dayak Pogodak nakon 80 minuta 80'
1 Dražen Ladić Izašao u 79. minuti 79'
2 Zoran Vulić
3 Darko Dražić
4 Drago Ćelić
5 Vlado Kasalo
6 Saša Peršon Izašao u 66. minuti 66'
7 Kujtim Shala Opomenut u 40. minuti 40'
8 Zlatko Kranjčar
9 Ivan Cvjetković Pogodak nakon 31 minuta 31'
10 Aljoša Asanović Pogodak nakon 27 minuta 27' Izašao u 58. minuti 58'
11 Marko Mlinarić
Pričuvni igrači:
12 Tonći Gabrić Ušao u 79. minuti 79'
13 Gregor Židan Ušao u 66. minuti 66'
14 Mladen Mladenović Ušao u 58. minuti 58'
Izbornik:
Dražan Jerković
Stručni stožer:
Zorislav Srebrić, direktor reprezentacije
Zdenko Kobeščak, pomoćni trener
Joško Skoblar, pomoćni trener
Vladimir Lukarić, pomoćni trener
Ivica Grnja, pomoćni trener
dr. Tugomir Krmpotić, liječnik
Ante Donadić, fizioterapeut
Josip Čačković, fizioterapeut
Nikola Marković, oružar
gornji red: Kranjčar, Ladić, Kasalo, Peršon, Gabrić, Asanović, Vulić i Dražić
donji red: Mlinarić, Cvjetković, Shala, Mladenović, Židan i Čelić
1 Tony Meola
2 Steve Trittschuh
3 Robin Fraser Izašao u 85. minuti 85'
4 Jimmy Banks Izašao u 81. minuti 81'
17 Marcelo Balboa Opomenut u 61. minuti 61'
15 Desmond Armstrong
6 John Harkes
20 Eric Eichmann Izašao u 57. minuti 57'
16 Bruce Murray Opomenut u 36. minuti 36'
12 Paul Krumpe Izašao u 46. minuti 46'
10 Peter Vermes
Pričuvni igrači:
14 Troy Dayak Pogodak nakon 80 minuta 80' Ušao u 46. minuti 46'
8 Brian Bliss Ušao u 57. minuti 57'
5 Mike Windischmann Ušao u 81. minuti 81'
11 Eric Wynalda Ušao u 85. minuti 85'
Izbornik:
Robert Gansler

Zanimljivosti

[uredi | uredi kôd]
Isječak iz Večernjeg lista u kojemu je prvi put objavljen prikaz novog dresa kojeg je dizajnirao Miroslav Šutej
  • Ova utakmica ima poseban značaj i po tome što na njoj promoviran dres hrvatske nogometne reprezentacije, koji će poslije postati i ostati jedan od najvećih hrvatskih brendova uopće. Taj prvi dres, prema kojemu su nastali sve ostale inačice dresa do danas, dizajnirao je akademski slikar Miroslav Šutej, kao i plakat za utakmicu.
  • Prije same utakmice priređen je bogati program. Bilo je tu velikih balona aeronautičkog društva Coning iz Varaždina, u velikom mimohodu prodefilirali su 110 sinjskih momaka i vitezova viteškog alkarskog društva, šibenska limena glazba, folklorni ansambli KUD-ova "Petar Zrinski" iz Vrbovca i "Ivo Lozica" iz Lumbarde na Korčuli u narodnim nošnjama, te viteško društvo "Kumpanija" iz Blata na Korčuli. U glazbenom programu su nastupili Dubrovački trubaduri, Krunoslav Cigoj i Tomislav Ivčić, a u poluvremenu je nastupilo još i Prljavo kazalište.[4]
  • Pod kakvim političkim okolnostima i nabojem se igrala ova utakmica svjedoči i podatak da se zagrebački sudac Atif Lipovac, koji je bio određen za 4. suca ove utakmice, nije niti presvukao u službenu sudačku odoru, bojeći se trajne suspenzije FSJ-a kojom su mu neslužbeno zaprijetili iz Beograda.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. a b c HNS magazin, Zagreb, broj 6, listopad 2010.
  2. Sportske novosti, Zagreb, broj 10256, 16. listopada 1990.
  3. Kačić Karlin, Andrija. 2002. Vatreni lakat. vlastita naklada. Zagreb. str. 304.
  4. Večernji list, Zagreb, broj 9758, 18. listopada 1990.