Prijeđi na sadržaj

Igor Turčin

Ova je stranica stvorena ili dopunjena u okviru WikiProjekta 10000. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija

Igor Turčin
Osobne informacije
Rođenje 16. studenog 1936.
Sofiivka
Smrt 7. studenog 1993.
Bukurešt
Položaj trener
Reprezentacija
Sovjetski Savez
Ukrajina
Norveška
Trenerska karijera
1959. — 1993. HC Spartak Kijev
Osvojena odličja
Rukomet
Olimpijske igre
zlato Montreal 1976. Sovjetski Savez
zlato Moskva 1984. Sovjetski Savez
bronca Seul 1988. Sovjetski Savez
Svjetska prvenstva
bronca Jugoslavija 1973. Sovjetski Savez
srebro Sovjetski Savez 1975. Sovjetski Savez
srebro Čehoslovačka 1978. Sovjetski Savez
zlato Mađarska 1982. Sovjetski Savez
zlato Nizozemska 1986 Sovjetski Savez
Europska prvenstva

Igor Jevdokimovič Turčin (ukr. Ігор Євдокимович Турчин; Sofiivka, Ukrajina, 16. studenog 1936. – Bukurešt, Rumunjska, 7. studenog 1993.), ukrajinski rukometni trener, izbornik sovjetske, a zatim i ukrajinske reprezentacije od 1973. do 1993. godine, osvajač tri olimpijska i pet odličja na svjetskim prvenstvima.

Igor Turčin je 1959. okupio rukometnu ekipu tinejdžerki, koja je 1962. postala ženski rukometni klub HC Spartak Kijev.[1] Klub je postao dvadesetostruki sovjetski prvak (1969. – 1988.) i trinaesterostruki pobjednik EHF Lige prvaka (1970. –1973., 1975., 1977., 1979., 1981., 1983., 1985. – 1988.)

Godine 1965., oženio se Zinajdom Stolitenko, deset godina mlađom pripravnicom. Imali su kćer Nataliju (rođenu 1971.) i sina Mihaila (rođenog 1983.). Natalija je igrala rukomet zajedno s majkom za Spartak iz Kijeva, dok se Mihail bavio košarkom. U posljednjim godinama, Turčin je pretrpio nekoliko srčanih udara. Podvrgnut je složenoj operaciji u Norveškoj, a nakon toga je osam mjeseci trenirao norvešku žensku rukometnu reprezentaciju. Preminuo je od srčanoga udara tijekom utakmice EHF kupa u Rumunjskoj 1993. godine. Nakon njegove smrti, njegova supruga preuzela je njegova trenerska mjesta u kijevskom Spartaku i ukrajinskoj reprezentaciji.[2]

Nagrade

[uredi | uredi kôd]
  • Orden Crvenog barjaka rada (1976., 1980.)
  • Orden počasne značke (1971.)
  • Orden prijateljstva naroda (1985.)

Izvori

[uredi | uredi kôd]