Prijeđi na sadržaj

Rudolf Brucci

Izvor: Wikipedija

Rudolf Brucci (Zagreb, 30. ožujka 1917.Novi Sad, 30. listopada 2002.), hrvatski skladatelj.[1]

Bio je oženjen slavnom jugoslavenskom opernom pjevačicom Olgom Brucci. Svoj umjetnički rad je započeo svirajući violu u različitim orkestrima od kabaretskih ansambla do simfonijskih orkestara. Nakon što se preselio u Beograd, Brucci je s trideset godina počeo studirati kompoziciju kao jedini student tada već uveliko slavnog kompozitora Petra Bingulca (koji je sam bio student poznatog francuskog kompozitora Vincenta d'Indya). Kasnije (1954.55.) je nastavio studij kod bečkog dodekafonista Alfred Uhla.

Odlučujući trenutak u njegovoj karijeri kompozitora je bilo osvajanje prvog mjesta na međunarodnom natjecanju skladatelja kraljice Elizabete Belgijske u Bruxellesu 1965., sa simfonijom Lesta. Ovu nagradu je osvojio u konkurenciji više od 250 kompozitora iz 26 zemalja.

Sedamdesetih godina 20. stoljeća Brucci je presudno utjecao na uspon Akademije umetnosti u Novom Sadu čiji je bio i prvi dekan, koja je imala najkvalitetniju glazbenu katedru u bivšoj Jugoslaviji (s akademijom je čak i Alfred Schnittke potpisao ugovor). Kao glazbeni djelatnik, ostavio je dubok trag na novosadskoj glazbenoj sceni sudjelujući u osnivanju nove zgrade opere, i radeći na osnivanju filharmonije i srednje glazbene škole. Bio je jedan od osnivača Vojvođanske akademije nauka i umetnosti (VANU), i nakon njenog utapanja u Srpsku akademiju, bio je jedan od akademika koji su se zalagali za njeno ponovno osnivanje.

U centru njegovog glazbenog rada je uvijek bio simfonijski orkestar za koji je i napisao svoja najbolja djela. Osim već spomenute Simfonije Lesta, Treća Simfonija je jedno od njegovih najkvalitetnijih djela, a slijede simfonijska poema Maskal, Metamorfoze B-A-C-H za gudače, baleti Katarina Izmajlova, Zlatni Demon, Kirka, kantata Vojvodina na stihove Miroslava Antića i njegove opere Prometej i Gilgameš.

Bruccijev glazbeni jezik je duboko ukorijenjen u glazbenu tradiciju Balkana i balkanskog susjedstva: od jedinstvene istarske ljestvice u Trećoj simfoniji do bugarskih ritmičkih struktura u simfonijskoj poemi Maskal. Uz ovu osnovu, može se primijetiti njeno uspješno spajanje s novijim glazbenim izrazima, s posebnim osvrtom na dodekafonijske tehnike, kao i kompozitorske tehnike i estetiku karakteristične za Novu poljsku školu. Istovremeno, Brucci se uvijek isticao kao veliki kompozitor simfonijske glazbe, u čemu je bio visoko cijenjen i uspješan.

Rudolf Brucci je preminuo u Novom Sadu u 85. godini života.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Hrvatska enciklopedija, Rudolf Bruči, pristupljeno 20. svibnja 2017.