Rečenica
U nefunkcionalnoj lingvistici, rečenica je tekstualna jedinica koja se sastoji od jedne ili više reči koje su gramatički povezane. U funkcionalnoj lingvistici, rečenica je jedinica napisanog teksta ograničenih grafološkim karakteristikama, kao što su velika slova i oznake (zapete, upitnici i uzvičnici). Suprotno ovom pojmu je kriva, koja je ograničena fonološkim osobinama kao što su visina tona i zvučnost i oznake kao što su pauze; i sa klauzom, koja predstavlja niz reči koji predstavljaju neki proces koji se odvija tokom vremena.[1] Ovaj pojam se uglavnom odnosi na rečenicu u svom nefunkcionalnom smislu, iako se rad u funkcionalnoj lingvistici indirektno navodi ili razmatra.
Rečenica može sadržati reči grupisane zajedno da izraze izjavu, pitanje, uzvik, zahtev, naredbu ili sugestiju.[2] Rečenica je skup reči koji u principu govori potpunu misao (iako možda neće imati smisla uzeto iz izolacije konteksta); stoga ona može biti jednostavna fraza, ali mora da ima dovoljno značenja da implicira klauzu, čak i ako nije eksplicitna. Na primer reč „Dva” kao rečenica (odgovor na pitanje „Koliko ih je bilo?”) podrazumeva klauzu „Bilo je dvoje”. Obično rečenica sadrži subjekat i predikat. Rečenica se takođe može definisati potpuno u pravopisnim terminima, kao grupa reči koja počinje velikim slovom i završava se tačkom.[1]
Članovi rečenice:
- Glavni - Subjekat i Predikat.
- Zavisni - Atribut i Apozicija (odredbe imenice), Objekat (dopuna glagola) priloške odredbe (odredbe glagola).
Reči u rečenici imaju funkciju rečeničkih članova. To je sintaksička funkcija reči.
Subjekat
[uredi | uredi izvor]Subjekat ili subjekt označava o kome ili čemu se u rečenici govori. Subjektom se označava vršilac radnje, nosilac stanja, uzročnik zbivanja, odnosno ono čemu se predikatom nešto pripisuje.
- Učiteljica pregleda zadatke.
- Jovana i Teodora su dobile petice u školi.
Funkciju subjekta najčešće ostvaruju imenice i imeničke zamenice, imenička sintagma ili paralelni rečenični članovi.
- Neki stariji ljudi su sedeli na klupi.
- Milica i Tamara su dobre drugarice.
U funkciji subjekta mogu se osim imeničkih pojaviti druge vrste reči.
- Trčati je zdravo.
- Pet je moj srećan broj.
Gramatički subjekat je uvek u nominativu.
- Moma se igra.
Logički subjekat je u genitivu, dativu ili akuzativu.
- gen. Nema Mome. (Moma nije tu.)
- dat. Meni se spava. (Ja sam pospan.)
- ak. Vesnu je strah. (Vesna oseća strah.)
Predikat
[uredi | uredi izvor]Predikat je centralni član rečenice. On kazuje nešto o subjektu. Može biti glagolski i imenski.
- Glagolski predikat je glagol u ličnom glagolskom obliku. Njime se subjektu pripisuje neka radnja, stanje ili zbivanje.
- Imenski predikat se sastoji od dva dela. To su glagolski i imenski deo. Glagolski deo je pomoćni glagol JESAM - BITI u ličnom glagolskom obliku. Imenski deo predikata može biti bilo koja imenska reč (imenica, zamenica, pridev, broj ili prilog) ili sintagma sa imenskom rečju, i on označava sadržaj imenskog predikata.
- pripisuje subjektu neku osobinu: Ana je lepa.
- identifikuje subjekat: Ana je vaspitačica.
Predikat može biti PROST ili SLOŽEN.
- Prost - sastoji se od jednog glagola u ličnom glagolskom obliku.
- Složen - sastoji se od dva, ponekad i od tri glagola. U složenom predikatu prvi glagol nema potpuno značenje. Takvi su glagoli moći, hteti, želeti, morati, smeti.
Dužina
[uredi | uredi izvor]Sa obnovljenim interesom, dužina rečenice se proučava od 1980-ih, uglavnom u kontekstu „drugih sintaktičke fenomene”.[3]
Jedna definicija prosečne dužine rečenice proznog paragrafa je odnos broja reči i broja rečenica.[4] U udžbeniku Matematička lingvistika, Andrasa Korneja, sugeriše se da je u „novinarskoj prozi prosečna dužina rečenice iznad 15 reči”.[5] Prosečna dužina rečenice uglavnom služi kao merilo za procenu rečenične teškoće ili složenost.[6] Uopšteno, ako se prosečna dužina rečenice poveća, onda će se i složenost rečenice povećati.[7]
Druga definicija „dužine rečenice” je broj klauzula u rečenici, dok je „dužina klauzule” broj fonova u klauzuli.[8]
Istraživanja Erika Šila i Pitera de Hana bazirana na uzorcima teksta su pokazala da dve susedne rečenice imaju veću verovatnoću da imaju slične dužine od dve rečenice koje nisu susedne, i da gotovo sigurno imaju sličnu dužinu u fikciji. Ovo je suprotstavljeno teoriji da „autori mogu da teže da imaju naizmenične duge i kratke rečenice”.[9] Dužina rečenice, kao i složenost reči, su faktori u čitljivosti rečenice; međutim, i za druge faktore, kao što je prisustvo veznika, rečeno je da „znatno olakšavaju razumevanje”.[10][11]
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ a b Halliday 2004, str. 6
- ^ „Sentence – Definitions from Dictionary.com”. Dictionary.com. Pristupljeno 23. 5. 2008.
- ^ Těšitelová 1992, str. 126.
- ^ „Calculate Average Sentence Length”. Linguistics Forum. 2011-06-23. Pristupljeno 2011-12-12.
- ^ Kornai 2007, str. 188.
- ^ Carter 1982, str. 108.
- ^ Troia 2011, str. 270.
- ^ Köhler, Reinhard; Altmann, Gabriel; Piotrovskiĭ, Raĭmond Genrikhovich (2005). Quantitative Linguistics. str. 352. Pristupljeno 15. 12. 2011. „(Caption) Table 26.3: Sentence length (expressed by the number of clauses) and clause length (expressed by the number of phones) in a Turkish text”
- ^ Schils, Erik; Pieter de Haan (1993). „Characteristics of Sentence Length in Running Text”. Oxford University Press. Pristupljeno 12. 12. 2011.
- ^ Perera, Katherine. The assessment of sentence difficulty. str. 108. Pristupljeno 15. 12. 2011.
- ^ Fries, Udo. Sentence Length, Sentence Complexity, and the Noun Phrase in 18th-Century News Publications. str. 21. Pristupljeno 15. 12. 2011.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Fries, Udo. Sentence Length, Sentence Complexity, and the Noun Phrase in 18th-Century News Publications. str. 21. Pristupljeno 15. 12. 2011.
- Perera, Katherine. The assessment of sentence difficulty. str. 108. Pristupljeno 15. 12. 2011.
- Köhler, Reinhard; Altmann, Gabriel; Piotrovskiĭ, Raĭmond Genrikhovich (2005). Quantitative Linguistics. str. 352. Pristupljeno 15. 12. 2011. „(Caption) Table 26.3: Sentence length (expressed by the number of clauses) and clause length (expressed by the number of phones) in a Turkish text”
- Halliday, M. A. K (2004). An Introduction to Functional Grammar. (3. izd.). London: Hodder Education. ISBN 978-1-4441-1908-4. OCLC 795119185.
- Těšitelová, Marie (1992). Quantitative linguistics. Amsterdam: John Benjamins Pub. Co. ISBN 978-90-272-1546-8. OCLC 704275234.
- Kornai, András (2007). Mathematical linguistics. Springer Science & Business Media. ISBN 978-1-84628-985-9.
- Carter, Ronald (1982). Linguistics and the teacher. London: Routledge & K. Paul. ISBN 978-0-7100-9193-2. OCLC 8587839.
- Troia, Gary A. (2011). Instruction and assessment for struggling writers: evidence-based practices. Guilford Press. ISBN 978-1-60918-030-0.
- Gazdar, Gerald; Klein, Ewan H.; Pullum, Geoffrey K.; Sag, Ivan A. (1985). Generalized Phrase Structure Grammar. Oxford: Blackwell, and Cambridge, MA: Harvard University Press. ISBN 978-0-674-34455-6.
- Bresnan, Joan (2001). Lexical-Functional Syntax. Blackwell. ISBN 978-0-631-20973-7.
- Chomsky, Noam (1965). Aspects of the Theory of Syntax. MIT Press. ISBN 978-0-262-53007-1.
- Ashtadhyayi, Work by Panini. The Editors of Encyclopaedia Britannica. Encyclopædia Britannica. 2013. Pristupljeno 23. 10. 2017.
- Gussenhoven, Carlos; Jacobs, Haike (2005). Understanding Phonology (second izd.). London: Hodder Arnold. ISBN 978-0340807354.
- Butterfield, Jeremy (2008). Damp Squid: The English Language Laid Bare. Oxford: Oxford University Press. str. 142. ISBN 978-0199574094.
- Huddleston, Rodney; Pullum, Geoffrey K. (2002). The Cambridge Grammar of the English Language. Cambridge (UK): Cambridge University Press. str. 627f.
- O'Grady, William; Dobrovolsky, Michael; Katamba, Francis (1996). Contemporary Linguistics: An Introduction. Harlow, Essex: Longman. ISBN 9780582246911.
- William Strunk, Jr., ur. (2006). The Classics of Style: The Fundamentals of Language Style From Our American Craftsmen. Cleveland: The American Academic Press. ISBN 978-0-9787282-0-5.
- Rundle, Bede (1979). Grammar in Philosophy. Oxford/New York: Clarendon Press/Oxford University Press. ISBN 978-0-19-824612-1.
- Bede Rundle, Grammar in Philosophy, Oxford 1979.
- Chris Foryth, Grammar through time, 1981.
- Ralph Waldo Emerson, et al, The Classics of Style, 2006.
- Chomsky, Noam (1957), Syntactic Structures, The Hague/Paris: Mouton
- Chomsky, Noam (1995). The Minimalist Program. MIT Press. ISBN 978-0-262-53128-3.
- Zwart, Jan-Wouter (1998). „Review Article: The Minimalist Program”. Journal of Linguistics. Cambridge University Press. 34: 213—226.
- Baker, M. (2001). The Atoms of Language: The Mind's Hidden Rules of Grammar. Basic Bks.
- Chomsky, N (1981). Lectures on Government and Binding.. Mouton de Gruyter.
- Chomsky, N. and Lasnik, H. (1993) Principles and Parameters Theory, in Syntax: An International Handbook of Contemporary Research, Berlin: de Gruyter.
- Chomsky, N (1995). The Minimalist Program (Current Studies in Linguistics). MIT Press.
- Lightfoot, D. (1982). The Language Lottery: Towards a Biology of Grammars. MIT Press.
- Dalrymple, Mary (2001). Lexical Functional Grammar. No. 42 in Syntax and Semantics Series. New York: Academic Press. ISBN 978-0-12-613534-3.
- Falk, Yehuda N. (2001). Lexical-Functional Grammar: An Introduction to Parallel Constraint-Based Syntax. CSLI. ISBN 978-1-57586-341-2.
- Kroeger, Paul R. (2004). Analyzing Syntax: A Lexical-Functional Approach. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 9780521016544.
- Carl Pollard, Ivan A. Sag (1987): Information-based Syntax and Semantics. Volume 1: Fundamentals. Stanford: CSLI Publications.
- Carl Pollard, Ivan A. Sag (1994): Head-Driven Phrase Structure Grammar. Chicago: University of Chicago Press. ([1])
- Ivan A. Sag, Thomas Wasow, Emily M. Bender (2003): Syntactic Theory: a formal introduction, Second Edition. Chicago: University of Chicago Press. ([2])
- Levine, Robert D.; Meurers, W. Detmar (2006). „Head-Driven Phrase Structure Grammar: Linguistic Approach, Formal Foundations, and Computational Realization” (PDF). Ur.: Brown, Keith. Encyclopedia of Language and Linguistics (second izd.). Oxford: Elsevier.
- Müller, Stefan (2013). „Unifying Everything: Some Remarks on Simpler Syntax, Construction Grammar, Minimalism and HPSG”. Language. doi:10.1353/lan.2013.0061. Arhivirano iz originala 02. 02. 2017. g. Pristupljeno 04. 07. 2023.
- Ágel, Vilmos; Eichinger, Ludwig M.; Eroms, Hans Werner; Hellwig, Peter; Heringer, Hans Jürgen; Lobin, Henning, ur. (2003). Dependenz und Valenz:Ein internationales Handbuch der zeitgenössischen Forschung [Dependency and Valency:An International Handbook of Contemporary Research] (na jeziku: German). Berlin: de Gruyter. ISBN 978-3110141900. Pristupljeno 24. 08. 2012.
- Coseriu, E. 1980. Un précurseur méconnu de la syntaxe structurale: H. Tiktin. In Recherches de Linguistique : Hommage à Maurice Leroy. Éditions de l’Université de Bruxelles, 48–62.
- Engel, U. 1994. Syntax der deutschen Sprache, 3rd edition. Berlin: Erich Schmidt Verlag.
- Eroms, Hans-Werner (2000). Syntax der deutschen Sprache. Berlin [u.a.]: de Gruyter. ISBN 978-3110156669. Pristupljeno 24. 08. 2012.[mrtva veza]
- Groß, T. 2011. Clitics in dependency morphology. Depling 2011 Proceedings, 58–68.
- Helbig, Gerhard; Buscha, Joachim (2007). Deutsche Grammatik: ein Handbuch für den Ausländerunterricht [German Grammar: A Guide for Foreigners Teaching] (6. [Dr.]. izd.). Berlin: Langenscheidt. ISBN 978-3-468-49493-2.
- Heringer, H. 1996. Deutsche Syntax dependentiell. Tübingen: Stauffenburg.
- Hays, D. 1960. Grouping and dependency theories. P-1910, RAND Corporation.
- Hays, D.. „Dependency theory: A formalism and some observations.”. Language. 40: 511—525. 1964.. Reprinted in Syntactic Theory 1, Structuralist, edited by Fred W. Householder. Penguin, 1972.
- Hudson, Richard (1984). Word grammar (1. publ. izd.). Oxford, OX, England: B. Blackwell. ISBN 978-0631131861.
- Hudson, R. 1990. An English Word Grammar. Oxford: Basil Blackwell.
- Hudson, R. 2007. Language Networks: The New Word Grammar. . Oxford University Press.
- Imrényi, A. 2013. Constituency or dependency? Notes on Sámuel Brassai’s syntactic model of Hungarian. In Szigetvári, Péter (ed.), VLlxx. Papers Presented to László Varga on his 70th Birthday. Budapest: Tinta. 167–182.
- Liu, H. 2009. Dependency Grammar: from Theory to Practice. Beijing: Science Press.
- Lobin, H. 2003. Koordinationssyntax als prozedurales Phänomen. Tübingen: Gunter Narr-Verlag.
- Matthews, P. H. (2007). Syntactic Relations: a critical survey (1. publ. izd.). Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 9780521608299. Pristupljeno 24. 08. 2012.
- Melʹc̆uk, Igor A. (1987). Dependency syntax : theory and practice. Albany: State University Press of New York. ISBN 978-0-88706-450-0. Pristupljeno 24. 08. 2012.
- Miller, James Edward; Miller, Jim (2011). A Critical Introduction to Syntax. A&C Black. ISBN 978-0-8264-9704-8.
- Starosta, S. (1988). The case for lexicase. London: Pinter Publishers.
- Van Valin, Robert D. (2003). Exploring the Syntax-Semantics Interface. Cambridge: Cambridge University Press.
Spoljašnje veze
[uredi | uredi izvor]- Mediji vezani za članak Rečenica na Vikimedijinoj ostavi