Prijeđi na sadržaj

Fonologija novogrčkog jezika

Izvor: Wikipedija

Fonologija modernoga grčkog jezika obuhvaća njegove glasove i načine na koje oni utječu jedni na druge. Vrlo se malo promjena dogodilo u novogrčkome u zadnjih tisućinjak godina, ali prije toga mnoge su ga promjene odvojile od antičkoga grčkog sustava glasova: redukcija broja samoglasnika, nastanak mnogih frikativa i gubitak staroga naglasnog sustava.

Ovdje je prikazana fonologija modernoga standarda, postoje mnoge razlike između njega i raznih dijalekata te drugih inačica grčkoga.

Povijesni razvoj

[uredi | uredi kôd]

Neke važnije promjene od vremena starogrčkoga jesu:

  • prijelaz bezvučnih aspiranata u bezvučne frikative: /pʰ/ /tʰ/ /kʰ/ > /f/ /θ/ /x/
  • promjena zvučnih ploziva u zvučne frikative: /b/ /d/ /g/ > /v/ /ð/ /ɣ/
  • pojednostavljenje sustava monoftonga i diftonga:
    • /ɛː/ /y(ː)/ /eː/ /oi̯/ > /i/
    • /ai̯/ > /ɛ/
    • /au̯/ > /av/ ili /af/
    • /eu̯/ > /ɛv/ ili /ɛf/[1]
  • zamjena tonskoga naglasnog sustava dinamičkim.

Ove se promjene ne pokazuju u modernome pravopisu (uz iznimku naglasnih).

Samoglasnici

[uredi | uredi kôd]
trapez s novogrčkim vokalima

Moderni grčki ima jednostavan sustav pet samoglasnika sličan onome hrvatskome:

Prednji Srednji Stražnji
zatvoreni i u
poluzatvoreni e o
otvoreni a

Glasovi /e/ i /o/ pravi su poluzatvoreni [e̞] i [o̞], dakle ponešto viši od uobičajenih /e/ i /o/, a /a/ jest [ɐ], to jest centraliziraniji od uobičajenoga /a/.[2] Za razliku od hrvatskoga, grčki ne razlikuje duljine samoglasnika.

Samoglasnici su neznatno duži kada su naglašeni.[3]

Nenaglašeno /i/ u dodiru s drugim samoglasnicima izgovara se slično /j/ (/mia/ > [mja], μια) ili pak uzrokuje palatalizaciju (/εlia/ > [εˈlʲa], ελιά).

Dvoglasi i digrafi

[uredi | uredi kôd]

Moderni je grčki antičke dvoglase izgubio, ali novi su nastali. Posljedica je toga da se mnogi samoglasnici mogu zapisati kao dva grafema (digrafi):

Razlika između antičkih dvoglasa koji su danas jednostavni vokali i novih vokala u dodiru i dvoglasa pokazuje se dijerezom: παϊδάκια (/paiðaca/) ima dvoglas, ali παιδάκια (/peˈðaca/) ima jednostavan samoglasnik koji se zapisuje kao dva. Dijereza nije potrebna kad je dvoglasu naglasak označen na prvome slogu (jer se inače naglasak označuije na drugome od dvaju samoglasnika): γάιδαρος se izgovara s dvoglasom /ai/, a ne samoglasnikom /e/.

Vrijedi dakle:

  • ako je dvoglas naglašen, onda je prvi samoglasnik označen za naglasak, a drugi ne prima dijerezu
  • ako dvoglas nije naglašen, dijereza je potrebna samo ako dvoglas izgleda kao neki od digrafa kojim se zapisuju jednostavni samoglasnici.[4]

Dvije se oznake mogu i kombinirati: ταΐζω (/taˈizo/).

Pojednostavljeno se moderan sustav može prikazati ovom tablicom gdje su jednostavni vokali predstavljeni digrafima u kurzivu, a dvoglasi podebljani:

Slovo/slova Izgovor Primjer
Samoglasnici
α [a] βάρκα [ˈvarka]
αυ [av] αύριο [ˈavrio]
[af] αυτοκίνητο [aftoˈkʲinito]
άι, άη, αϊ, αϋ [ai] τσάι [tsai]

Δανάη [ðaˈnai] αϋπνία [aiˈpnia] παϊδάκι [paiˈðaʲkʲi]

ε

αι, αί

[e] μέρα [ˈmeɾa]

γυναίκα [ʝiˈneka]

ευ [ev] Εύβοια [ˈevia]

παρασκευή [paraskʲeˈvi]

[ef] ευχαριστώ [efxariˈsto]
έι, εϊ [ei] θεϊκός [θeiˈkos]

κέικ [ˈkʲeik]

ει, η, ι

οι, υ, υι

[i] παράνοια, [paˈrania]

υγιεινή [iʝiiˈni] υιοθετώ, [ioθeˈto]

[j] αδειάζω [aˈðjazo]

πιάνο [ˈpjano]

ηυ (katarevusa) [if] διηύθηνα [ðiˈifθina]
ο, ω [o] πρώτος [ˈprotos]
όι, οϊ [oi] κορόιδο [koˈroiðo]

οϊμωγή [oimoˈʝi]

ου [u] λουλούδι, [luˈluði]
[w] ουίσκι, [ˈwiski]

Suglasnici

[uredi | uredi kôd]

Suglasnički sustav ima tri skupine glasova o čijoj se fonemičnosti stručnjaci ne mogu usuglasiti: zvučni plozivi, palatalni glasovi i alveolarne afrikate.

Ovdje je sustav bez palatala i afrikata koji se uglavnom smatraju alofoničnima, bezvučni glasovi u stupcu su s oznakom bez., a zvučni u stupcu oznake zv.:

bilabijalni labiodentalni dentalni alveolarni velarni
bez. zv. bez. zv. bez. zv. bez. zv. bez. zv.
Ploziv p b t d k g
Frikativ f v θ ð s z x ɣ
Nazal m n
Dotačnik ɾ
Aproksimant l

Zapisuju se ovako:

Slovo/slova Izgovor Primjer
[m] μ μήτρα [ˈmitra]
[b] μπ μπαίνω [ˈbeno]
[p] π παπάς [paˈpas]
[v] β βορράς [voˈras]
[f] φ φέρνω [ˈferno]
[n] ν Κίνα [ˈkʲina]
[d] ντ ντύνω [ˈdino]
[t] τ τέτανος [ˈtetanos]
[ð] δ δουλειά [ðuˈlʲa]
[θ] θ θύμα [ˈθima]
[k] κ κάτι, [ˈkati]
[ɣ] γ γάλα [ˈɣala]
[x] χ χαρά [xaˈra]
[l] λ λέξη [ˈlεksi]
[ɾ] ρ ρύζι [ˈɾizi]
[s] σ (-ς) συστήμα [siˈstima]
[z] ζ καζάνι [kaˈzani]
[ps] ψ ψυχή [psiˈçi]
[ks] ξ εν τάξει [εnˈdaksi]

Zvučni plozivi

[uredi | uredi kôd]

Zvučni su plozivi prenazalizirani više ili manje ovisno o kontekstu, a ponekad uopće ne. Nazalni dio, kada je prisutan, ne produljuje ploziv, stoga je prenazalizaciju najbolje prikazati ovako: [ᵐb ⁿd ᵑɡ] ili [m͡b, n͡d, ŋ͡ɡ], ovisno o duljini nazalnoga dijela.[2] Na početku riječi i pred /r/ i /l/ rijetko su prenazalizirani, to jest izgovaraju se kao obični [b, d, g]. Zbog ovoga Grci teško razlikuju zvučne plozive, bezvučne plozive pred kojima se nalaze nazali i zvučne plozive s nazalima pred njima, primjerice /d/, /nt/ i /nd/ koji se svi zapisuju kao ντ u grčkome.

Frikativi

[uredi | uredi kôd]

Sibilanti /s/ i /z/ izgovaraju se kao [s̠] i [z̠], to jest jezik se položi između hrvatskog /s/ i /z/ te /ʃ/ i /ʒ/ (š i ž u pismu).

Afrikate

[uredi | uredi kôd]

Afrikate [t͡s] i [d͡z] mnogi lingvisti smatraju tek skupovima dvaju suglasnika, a ne pravim fonemima. Izgovaraju se slično hrvatskome c i dz u nadzor.

Primjeri su u grčkome τσάι [ˈtsai] i τζατζίκι [dzaˈdzikʲi].

Palatalizacija

[uredi | uredi kôd]

Grčki velari /k, ɡ, x, ɣ/ obvezatno se palataliziraju pred prednjim /e/ i /i/, a pred /a, o, u/ palatalizacija se samo događa kada između velara i samoglansika dolazi nenaglašeno /i/.

Glasovi /k/ i /g/ u palataliziranome obliku prikazuju se kao [c] i [ɟ] ili [kʲ] i [gʲ]. Frikativi /x/ i /ɣ/ postaju [ç] i [ʝ].

Također, palataliziraju se i /l/ i /n/: postaju [ʎ] i [ɲ].

Nazali

[uredi | uredi kôd]

Nazalni se glasovi asimiliraju po mjestu tvorbe pred opstruentima, posebno je važno to da se pred velarima slovo gama (γ), u ovoj situaciji zvana agma, rabi za prikazivanje nazala (isto vrijedi za palatale, ali oni ovdje nisu posebno navedeni):

Slovo/slova Izgovor Položaj Primjer
μ [m] inače μήτρα [ˈmitra]
[ɱ] pred [f] i [v] αμφιβολία [aɱfivoˈlia]

έμβολο [ˈeɱvolo]

ν [n] inače Κίνα [ˈkʲina]
[m] na kraju riječi pred riječima koje počinju s μ, π, μπ ili ψ δεν πειράζει [ðembiˈrazi]
[ɱ] na kraju riječi pred β ili φ στην Φινλανδία [stiɱfinlanˈðia]
[ŋ] na kraju riječi pred γκ, κ ili ξ στην Κίνα [stiŋˈgʲina]
γγ [g] ili [ŋg] αγγούρι [aˈguri] ili [aŋˈguri]

συγγνώμη [siɣˈnomi]

γκ [g] ili [ŋg] αγκώνας [aˈgonas] i [aŋˈgonas]
γχ [ŋx] σύγχρονος [ˈsiŋxronos]

Dotačnik

[uredi | uredi kôd]

Rotični glas u grčkome prototipično je dotičnik [ɾ], a obično je vibrant u skupovima suglasnika [r], to jest uz suglasnike se izgovara kao u hrvatskome, a inače kraće.

Ostale promjene

[uredi | uredi kôd]

Sandhi promjene glasovne su promjene koje se događaju kada dva glasa dođu u dodir, osim nekih već spomenutih ovdje su još neke:

  • nazali uzrokuju ozvučenje i preko granica riječi:

Čestice δεν i μην te akuzativni oblici zamjenica i članova τον i την ponašaju se kao dio riječi koja slijedi, tako da se τον πατέρα ('oca') izgovara kao [to(m)baˈtera], to jest kao da je riječ o skupu μπ unutar jedne riječi.[5] Primjeri su navedeni i u gornjoj tablici: στην Κίνα [stiŋˈina], a moguće je da se i skupovi glasova /ps/ i /ks/ koji se zapisuju ψ i ξ: στην ψυχή [stim bziˈçi].

  • glas /s/ postaje /z/ pred zvučnim suglasnicima:

Primjer je ο γιος μου ('moj sin'), izgovara se [o'jozmu].

Naglasak

[uredi | uredi kôd]

Naglašeni se slog u novogrčkome izgovara glasnije od ostalih, radi se o dinamičkome naglasku poput onoga engleskoga ili njemačkog.

U grčkome naglasak može padati na bilo koji od zadnja tri sloga, a može razlikovati značenja riječi: νόμος 'zakon' i νομός 'okrug'. Pogrešno stavljen naglasak može jako smetati u razumijevanju.

Deklinacije i konjugacije utječu na položaj naglaska, tako ga aorist miče što bliže početku riječi: κάνω 'činim' i έκανα 'učinih'. jezik ima i puno klitika (riječi koje nemaju vlasititi naglasak pa se naslanjaju na okolne riječi, to jest dijele naglasak s njima, one koje se naslanjaju na riječi koje slijede za njima zovu se proklitike ili prednaglasnice, a one koje se naslanjaju na riječi pred njima zovu se enklitike ili zanaglasnice). Takvi su primjerice nenaglašeni oblici osobnih zamjenica ili prijedlozi.[5]

Ako riječ ima naglasak na onome što je njoj treći slog od kraja, a za njom slijede klitike, dodaje se dodatan naglasak dva sloga dalje: φέρνοντάς το μου 'meni to donoseći' ili τα πράγματά μου 'moje stvari'.

Završetak riječi

[uredi | uredi kôd]

Sve riječi grčkoga podrijetla završavaju glasovima -ν i -ς ili samoglasnikom. Riječi koje su iz antičkoga posuđene u moderni grčki mogu završavati i na -ρ, -ξ ili -ψ, ove se najčešće pojavljuju u učenim i službenim krugovima, ali neke su i često upotrebljavane: εναλλάξ 'naizmjence'. Nadalje, prijedlozi u modernome jeziku mogu imati razne završetke: prijedlog εξ 'iz' pred suglasnicima glasi εκ.

Posuđenice mogu imati bilo koji glas na kraju: τρακ 'trema', σνίτσελ 'odrezak, šnicl' ili τσιπς 'čips'. Onomatopeje i uzvici također su izuzeti: οχ! 'oh, ah' ili γαβ! 'vau-vau'.

Povezani članci

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Zachariou, Philemon. 2020. Reading and pronouncing biblical Greek: historical pronounciation versus Erasmian. Wipf & Stock. Eugene, Oregon. ISBN 978-1-7252-5448-0
  2. a b Arvaniti, Amalia. 2007. Greek PhoneticsThe State of the Art. Journal of Greek Linguistics. 8 (1): 97–208. doi:10.1075/jgl.8.08arv. ISSN 1566-5844
  3. Arvaniti, Amalia. Prosinac 1999. Standard Modern Greek. Journal of the International Phonetic Association (engleski). 29 (2): 167–172. doi:10.1017/S0025100300006538. ISSN 0025-1003
  4. Accent Marks denoting Stress in Greek, and Other Diacritics. www.foundalis.com. Pristupljeno 18. rujna 2023.
  5. a b Joseph, Brian D.; Philippakē-Warburton, Eirēnē. 1989. Modern Greek Reprinted izdanje. Routlege. London. ISBN 978-0-415-03685-6