Prijeđi na sadržaj

Slovenska književnost

Izvor: Wikipedija
Ovaj članak dio je
niza o književnosti
Povijest književnosti

Antička književnost
RimskaStarogrčka
AfričkaBizantskaRenesansna književnost
XIV. stoljećeXV. stoljećeXVI. stoljeće
Barok, klasicizam i prosvjetiteljstvo
XVII. stoljećeXVIII. stoljeće
Predromantizam i romantizam
XIX. stoljeće
Moderna književnost
XX. stoljećeXXI. stoljeće

Književni rodovi

LirikaEpikaDrama

Književne vrste

autobiografijaživotopis
dječja književnostdnevnici
fantastikaknjiževnost za mlade
pjesništvopublicistikaesejistika

Književnosti po jezicima

albanskaarapskaarmenskaaustrijskaazerska
belgijskabugarskacrnogorskačeška
engleska (američkaaustralskairska)
francuskanovogrčkahebrejskahrvatska (BiH)
indijskatalijanskajapanska
kineskamađarskamakedonska
njemačkaperzijskapoljska
portugalskarumunjskaruska
slovenskasrpskašpanjolska
švedskaukrajinska

Slovenska književnost, naziv za sva književna djela Slovenaca, južnih Slavena naseljenih u istočnim Alpama i sjevenom jadranskom primorju, nastala na slovenskom jeziku[1]

Počeci književnosti na slovenskom jeziku

[uredi | uredi kôd]

Pokrštavanjem istočnoalpsko-jadranskoga prostora u 8. i 9. stoljeću počinju se širiti molitve, ispovijedi i didaktični vjerski tekstovi na narodnom jeziku.[2] Brižinski spomenici (Brižinski spomeniki) su tri kratka religiozna teksta s obilježjima slovenskog jezika koji su se koristili u Koruškoj, a napisani su latinicom oko 1000. g. nove ere.[1][2] U ovo doba, ali i prethodnim razdobljima, nastaje i pučka poezija na narodnom jeziku.[1]

Iz kasnijeg srednjeg vijeka su "Celovečki rukopis" (oko 1380.), "Stički rukopis" (1428 - 1440.) i "Starogorski rukopis", namijenjeni vjerskoj praksi među laicima.[2] Sačuvani su i pojedinačni slovenski fragmenti u tradiciji viteškoga pjesništva ("Turjaški rukopis", Ulrich Lichtenstein, O. von Wolkenstein), premda su tada u učenoj kulturi slovenskog prostora prevladavali latinski i njemački jezik. Latinski je bio jezik Crkve i intelektualaca koji su stekli ugled u zapadnoeuropskim središtima (Herman iz Koruške, Matija Hvale), a njemački je bio jezik plemstva, kojemu slovenski nije bio stran. Ustoličenje koruških vojvoda se do 1414. obavljalo se na slovenskom jeziku. U slovenskoj usmenoj književnosti (koja se skupljala i zapisivala od druge polovice 18. stoljeća) nalaze se motivi i teme iz ranog srednjeg vijeka, i još starijih razdoblja.[2]

16. stoljeće: Trubar, Dalmatin, Bohorič

[uredi | uredi kôd]

Stabilna, neprekinuta literarna aktivnost počinje sredinom 16. stoljeća kao rezultat protestantske reformacije i s njom povezane vjerske književnosti na slovenskom jeziku.[2][1] Tako je Primož Trubar 1550. objavio "Catechismus" i "Abecedarium", prve tiskane knjige na slovenskom jeziku. Između 1555. i 1577. u dijelovima je objavio prijevod Novog zavjeta i psalama. Jurij Dalmatin je dao tiskati cijelu Bibliju na slovenskom jeziku 1584., u 1500 primjeraka.[2] Adam Bohorič je utemeljio slovenski pravopis i analizirao gramatiku (1584). Ovi autori su, zajedno s ostalima, stvorili korpus slovenske književnosti koja nije izbrisana ni u Protureformaciji, kojom je katoličanstvo vraćeno na slovensko tlo.[1] Literarna djela slovenskih protestanata 16. stoljeća su preživjela i pomogla kasnijem formiranju nacionalne svijesti Slovenaca, koje je započelo 1780. u vrijeme austrijskih prosvijećenih apsolutista.[1]

19. stoljeće: Prešeren, Čop

[uredi | uredi kôd]

Prosvjetiteljstvo u slovenskoj književnosti karakterizira veći broj literarnih djela napisanih živahnim jezikom i zanimljivim stilom. Povjesničar i dramatičar Anton Tomaž Linhart prerađuje čuvenu Beaumarchaisovu komediju “Figarov pir” na slovenski, a njegova adaptacija se zadržala na slovenskim kazališnim daskama sve do suvremenog doba. Iz ovog razdoblja potječe i prvi slovenski moderni pjesnik Valentin Vodnik. Spomenuti pisci su utrli put velikom procvatu slovenske poezije u prvoj polovici 19. stoljeća. France Prešeren, najveći slovenski romantičar i pjesnik uopće, i njegov prijatelj i suradnik Matija Čop uvode nove oblike poezije.[1] Prešeren je napisao sonete iznimne kvalitete, a njegov "Sonetni vijenac" (Sonetni venec, 1834.) se smatra vrhuncem slovenske lirike. Dulja prozna djela pojavljuju se u slovenskoj književnosti u drugoj polovici 19. stoljeća. Pozitivisti Fran Levstik, Josip Jurčič, Ivan Tavčar i drugi pišu romane, kratke priče, drame i književnu kritiku.[1]

20. stoljeće: Cankar, Župančič, Kocbek

[uredi | uredi kôd]

Stvaralački su posebno bogata prva dva desetljeća 20. stoljeća. Pjesnici Dragotin Kette i Josip Murn-Aleksandrov uvode izričaj neoromantizma karakterističan za srednju Europu.[1] Ivan Cankar, najprevođeniji slovenski pisac, u prozi i dramama sjajno prikazuje očaj urbanog i ruralnog života te rastrojstvo modernog doba ("Hlapec Jernej in njegova pravica", 1907). Cankarov suvremenik Oton Župančič piše poeziju u nešto lakšem tonu, no njegova vizija disperzije i odnarođivanja Slovenaca se pokazala jednako proročanska kao Cankareva. Cankar je preminuo u vrijeme kada su slovenske zemlje podijeljene između Italije, Austrije i novostvorene Jugoslavije 1918. Župančić je doživio razdoblje između dva svjetska rata, njemačku okupaciju Slovenije, stvaranje Jugoslavije i uvođenje komunizma nakon 2. svjetskog rata. Dramatična zbivanja tih desetljeća se odražavaju i u književnosti.[1]

Druga polovica 20. stoljeća je manje dramatična, i donosi bogato i raznoliko književno stvaralaštvo. Edvard Kocbek izaziva sablazan realističnim prikazom partizanskog pokreta u djelu “Strah in pogum” (1951) zbog čega mu je zabranjeno javno djelovanje. U slovensku književnost ubrzo ulaze dominantne europske i američke struje toga vremena - egzistencijalizam, apsurd, neoekspresionizam, modernizam i postmodernizam.[1]

Izvori

[uredi | uredi kôd]